Malo je čovjeku potrebno pa da bude sretan. Mene je sretnim učinila naša rukometna reprezentacija i Marin Čilić. Pogotovo ovaj potonji. Svaka čast Marine. Sretnim me čini i HRT. Bilo je lijepo gledati Marina uživo i radovati se njegovom uspjehu. Ma divota. Al' u kurcu. Seronjama iz HRT-a je skup prijenos Marinovih mečeva iz, zamislite vi to, daleke Australije. Kao da je Južna Afrika nešto puno bliže, a vjerujem da je ekipa sa HRT-a otkupila prava ne samo na utakmice nego i na prijenos treninga nekih lijevih reprezentacija koje će tamo nastupiti. Nas tamo neće biti. Mislim, lijepo je gledati dobre nogometne utakmice, pa čak i bez nas, ali meni je nekako prioritetnije pogledati nekog našeg sportaša, recimo Marina, jer ipak mi je naš sport draži od, šta ja znam, utakmice Obala Slonovače – Sjeverna Koreja. Ili tako nekako.

HRT ima toliko lijepih i zanimljivih emisija. Na primjer Lijepom našom. Ima li išta ljepše nego se zavaliti u naslonjač i gledati divan program iz sportske dvorane u Špičkovini, slušati Kića Slabinca i neke bećare, te gledati gomilu osamdesetogodišnjaka kako plješću, pjevuše i svršavaju na pjesme rečenih izvođača. Ili na primjer, Subotom kod Ane. Ma divota. Žena uzme kuhaču i od glavice kupusa napravi čudo a potom pozove neko dvoje svojih prijatelja koji nakon srdačnog pozdrava sa navedenom kuharicom navale na korito i zamaste se od glave do pete podrigujući sve u šesnaest. Ma to mi je baš super za gledanje. Mise na drugom nedjeljom ne propuštam. Bilo je to prije par godina kad je Janica osvojila jedinu pobjedu u super G-iju. HRT je u tom terminu prenosio misu. Da nije ne bi valjalo. Jer jebeš to što je Janica jednom u životu pobijedila u takvoj utrci ako mi ručak neće započeti sa direktnim prijenosom Očenaša iz crkve u Kljacima.

Urednici sportskog programa HRT-a imaju opravdanje za sve. Marinove mečeve iz Australije ne prenose jer su im preskupi. Jebi ga, ako bi to platili kako bi onda njih barem 5 otišlo u Južnu Afriku i prenosilo nam susrete uživo i sa lica mjesta. Jer, priznat ćete, nije isto kad vam prenose utakmice iz studija i sa lica mjesta. Pa nije HRT neki tamo lijevi Eurosport čiji komentatori sve utakmice prenose iz studija. HRT je HRT, kategorija za sebe. Iznad svih. Jedini i najbolji. Toliko su dobri da su me razmazili i ponekad im tepam, pa evo i sad im od dragosti poručujem - pizda vam materina stoko nedojebana. Jebala vas Ana kuhačom u guzicu, Kićo i svi bećari i kompletne reprezentacije Obale Slonovače i Sjeverne Koreje na čelu sa trenerima i predsjednicima nogometnih saveza.

Danas je moj prijatelj organizirao posljednji ispraćaj svojim milim, jedinim i nikad prežaljenim vrlo skupim tropskim ribicama. Te jadne male životinjice ni krive ni dužne završile su u kanalizacijskom ispustu. Jer nisu mogle prebroditi još jedan dan bez za njihov život neophodne električne energije. Ma šalim se. Nisu završile u kanalizaciji ali nastavi li se ovako vjerojatno hoće. Tko će biti odgovoran za pomor tih nedužnih stvorenja? I tko će nadoknaditi štetu ukoliko se to zaista dogodi. Jedan akvarij sa opremom košta jako puno, čini mi se da mi je prijatelj rekao da je njegov oko 1.000 eura. Na to treba nadodati cijenu za ribice i to ispadne jako lijepa svotica. Ako ribe pokrepaju onda je i prazan akvarij za kurac. Totalna šteta.

Ma jebeš ribice, ali ovo je fakat postalo pomalo naporno. Čim sijalica malo zatreperi svi se stresemo pri  pomisli „evo ga opet“ i potrčimo po svijeće prije nego nestane struje. Teško ih je tražiti po mraku pa su uvijek negdje na dohvat ruke. Ja sam čak kupio punjač za baterijske uloške i baterijsku lampu. Zlu ne trebalo. A trebalo je. Ovakav maćehinski odnos prema Dubrovniku i njegovim građanima je, mislio sam, lani dosegao svoj vrhunac, ali baš kad pomisliš da je to to, dogodi se još i gore. Ne znam što je slijedeće. Auto cestu nismo dobili i tko zna kad ćemo, most preko Pelješca nismo dobili a po svemu sudeći ni nećemo, struje ima i nema, trafostanica se raspada, sustav svako malo pada, a mi plin nemamo. Kao Zagrepčani na primjer. Pa se grijemo na struju. Jer ni drva nemamo. Kao Ličani na primjer. Sreća pa su naše zime blaže nego one ličke ili zagrebačke. No zato su naša djeca i osjetljivija na zimu.

Ma jebeš i zimu, ali kad ostaneš bez tv, kompjutera, interneta, mobitela i ostalih čuda tehnike malo je zajebano. Sjediš u mraku i čekaš taj čarobni trenutak kad će zasjati sijalica u dnevnom boravku. Iako nema struje držiš je upaljenu jer želiš biti siguran da ćeš vidjeti kad struja dođe, da ti to ne bi slučajno promaklo. Upališ još poneku ako nisi siguran da li je ova u dnevnom boravku uopće upaljena jer bez struje to ni ne možeš znati. Fiskni telefon radi, ali i on na refule, pa onda nazoveš Elektrojug a ljubazni (ali fakat ljubazni) gospar ti kaže da će struja doći za sat i pol do dva. Ok, nije tolika greda. Za sat i pol do dva zoveš ponovo da budeš siguran da će zasjati svaki trenutak, ali ti ljubazni gospar s one strane žice odgovori da će struja doći za sat i pol do dva. Ok, ajd ako sam čekao sat i pol do dva čekat ću još toliko. Za sat i pol do dva nazoveš opet jer ne želiš propusiti nijednu sekundu svjetlom okupanog dnevnog boravka, a ljubazni gospar ti odgovori da će doći za sat i pol do dva. Onda ga, nakon što spustiš slušalicu, pošalješ u pičku materinu jer, da je najljubazniji na svijetu, što je previše previše je. Iako on nije kriv.
 

Ma jebeš i mobitel, kompjuter, internet ili tv ali je vrlo zajebano ako nemaš kruha a pekare ne rade, jer rade na struju a nje ni za lijeka. E to već postaje iritantno. Mogu ja pojesti kruh koji je i pet dana star ali odakle mi? Mogu i zamjesiti, nije problem, ali gdje ga ispeći? Mogu i dvopek umjesto kruha ali gdje ga kupiti? No nije svako zlo za zlo. Jer vjerujem da će u rujnu i listopadu Dubrovnik doživjeti pravi baby boom. Možda da proširimo rodilište?