Zagreb je postao totalno nesiguran grad. Ubijen je Ivo Pukanić, što me ne iznenađuje, i još jedan novinar, a onaj tko je to napravio mogao je ubiti tko zna koliko ljudi jer bomba ne bira žrtve. Kažu da je u zgradi Nacionala u tom trenutku bio jedan cijeli razred. Što da su ti studenti izašli kad i Pukanić? Koliko bi žrtava odnijela ta bomba? Žalosno je da se kod nas treba dogodit generalno sranje da bi se svi digli na noge. Još je žalosnije da se sranja prebrzo zaboravljaju, pa će se i oko ovog slučaja prašina vrlo brzo slegnuti. Pukanić će biti samo još jedna u nizu žrtava tko zna kakvih obračuna, mrtvo slovo na papiru. Katastrofa.

Da li je vrijeme za masovne ali malo oštrije prosvjede? Može li policija zaustaviti sve ovo? Mogu li pomoći nedavne smjene u ministarstvima unutarnjih poslova i pravosuđa? Sumnjam. Može li narod što promijenit? Jer vjerujem da danas nije lako biti stanovnik Zagreba. Ovo neće tek tako lako prestati. Ono čega se bojim je da u ovim obračunima ne nastradaju neki nevini ljudi što se večeras vrlo lako moglo dogoditi. Pukanić nije bio cvijećka ali nitko ne zaslužuje ovakvu smrt. Stvarno, ali baš stvarno sam presretan što živim u ovoj mojoj maloj vukojebini i provinciji gdje je udarna vijest kad baba sa trećeg kata ugane nogu ili, ne daj Bože, polomi kuk.